Očne proteze

U Kabinetu očne protetike već dugi niz godina izrađujemo staklene očne proteze, a unazad nekoliko godina u suradnji s našim inozemnim partnerima izrađujemo i očne proteze od plastike.

Članovi naših dvaju timova, od kojih je jedan zadužen za izradu staklenih, a drugi za izradu plastičnih proteza, licencirani su okularisti odnosno očni protetičari koji iza sebe imaju preko 20 godina iskustva.

Tiflotehna d.o.o. je ugovorni isporučitelj Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za sve osiguranike koji imaju regulirano zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj.

Što su očne proteze?

Očne proteze su zapravo umjetne očne jabučice, a sastoje se od bjeloočnice, rožnice sa šarenicom i krvnih žilica, a izgledaju jednako kao vlastito prirodno oko koje postoji ili koje smo nekad imali. Očne proteze mogu biti različitog oblika i veličine, a obično se dijele na pune i ljuskaste.

S obzirom na velike individualne razlike, najbolje je da se očne proteze izrađuju po mjeri. Veličina i oblik određuju se prema veličini i obliku očne šupljine – konjunktivalne vrećice, očnog rasporka i vjeđa.

Očna proteza treba imati bjeloočnicu, šarenicu, krvne žile (ukoliko su prisutne na zdravom oku) i pigmentiranost bjeloočnice. Nažalost, u nekim situacijama postoje i određena ograničenja koja se u samoj izradi moraju poštovati, zbog čega očna proteza možda pacijentu u potpunosti ne zadovoljava vizualno – estetski dojam.

Stanja kod kojih moramo poštovati okularistička pravila pri izradi očnih proteza su:

  • atrofična gornja i donja vjeđa
  • mlohavost vjeđa
  • veći očni rasporak
  • veća ili manja zjenica
  • promjer šarenice koji može biti veći, manji ili ovalni
  • ožiljci nakon povrede
  • razne upale ili priraslice itd.

Očna proteza izrađena po mjeri često je kompromis između pacijentovih želja i onog što se zaista može napraviti. Za pacijenta je najvažniji estetski izgled proteze, iako ona ima i izvjesnu terapijsku funkciju, a kod djece omogućuje i normalan rast očne duplje. U svakom slučaju, cilj je da se pacijent s protezom osjeća bolje nego bez nje.

Vrste očnih proteza

Očne proteze mogu biti staklene ili plastične, a s obzirom na velike individualne razlike preporučljivo je da se izrađuju po mjeri.
Staklene očne proteze proizvode se od kriolitnog stakla koje nije podložno koroziji, što je iznimno važno zbog otpornosti materijala na kemijske promjene.

Ugodne su za nošenje jer staklo ima dobro svojstvo vlaženja u očnoj šupljini, a osiguravaju i optimalan estetski uspjeh. Imaju tvrdu i glatku površinu jer su polirane na visokoj temperaturi. Jednostavne su za održavanje, a poliranje je moguće obavljati samostalno kod kuće. Vrijeme trajanja individualne izrade staklene proteze je oko sat vremena.

Plastične očne proteze izrađuju se od polimetilmetakrilata (PMMA) i imaju malu specifičnu težinu. Termički su otpornije na nižu vanjsku temperaturu, nelomljive su ali ih je potrebno polirati jednom godišnje u kabinetu očne protetike. Individualna izrada traje od 6 do 8 sati.

Stavljanje očne proteze

Da biste uz pomoć prstiju i vakuumske pumpice uspješno stavili protezu, primijenite sljedeće korake:

  1. Uronite protezu u posudu s vodom, a pumpicu stisnite palcem i kažiprstom te zatim pritisnite na šarenicu proteze.
  2. Prstima povucite gornju vjeđu, a zatim pumpicu koja je pritisnuta na protezu povlačite prema gore tako da širi dio proteze ide prema vanjskom dijelu oka, a uži dio proteze uvijek ide prema korijenu nosa.
  3. Pogurnite protezu koliko god možete prema gornjem dijelu očne šupljine, a zatim drugom rukom povucite donji kapak prema dolje, nakon čega proteza nalazi pravilan položaj u očnoj šupljini.
  4. Kad je proteza na pravilnom položaju u očnoj šupljini, stiskom prstiju na vakuum pumpici otpuštamo protezu.

Vađenje očne proteze

Da biste uz pomoć prstiju i vakuumske pumpice uspješno izvadili protezu, primijenite sljedeće korake:

  1. Pumpicu stisnite palcem i kažiprstom, te pritisnite na šarenicu proteze.
  2. Kažiprstom druge ruke povucite donji kapak prema dolje, a zatim i protezu povucite prema dolje.

Njega i održavanje očnih proteza

Preporučljivo je staklenu i plastičnu očnu protezu isprati u mlakoj destiliranoj vodi na dnevnoj bazi, a najmanje dva puta tjedno. Očna staklena proteza uranja se u posudu s vodom jer ukoliko perete protezu pod tekućom vodom može vam skliznuti s prstiju i razbiti se. Staklene očne proteze možemo sami polirati kod kuće tako da protezu uronimo u čisti alkoholni ocat. Nakon toga staklenu očnu protezu dobro isperemo u čistoj vodi s malo sapuna.

Plastične očne proteze poliramo jednom godišnje u Kabinetu očne protetike. Poliranje je besplatno jer troškove snosi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje putem potvrde o očnim i tiflotehničkim pomagalima.

Ukoliko spavate bez očne proteze, nakon pranja je odložite u suhu posudu. Ako se odloži u posudu s vodom i tako ostavi cijelu noć, na protezu se može nataložiti kamenac koji kasnije stvara određene smetnje i iritacije pri nošenju.

Suradnja s inozemnim stručnjacima

Naši dugogodišnji suradnici u očnoj protetici su stručnjaci iz tvrtke Augenprothetik Lauscha GmbH iz Njemačke, koja posjeduje certifikat za individualnu proizvodnju očnih proteza po standardu sustava kvalitetnog menadžmenta DIN EN ISO 9001:2008.

U proizvodnu paletu tvrtke Augenprothetik Lauscha ne spada samo individualna proizvodnja očnih proteza na licu mjesta, već i očne proteze iz kolekcije.

Kratka povijest i razvoj očne protetike

Ljudsko oko još se kod starih Egipćana smatralo simbolom života. Faraoni su zamišljali da se duša pokojnika vraća u tijelo. Tada su egipatski svećenici, kada bi pokojnikove oči bile izvađene, nastojali napraviti njihovu vjernu kopiju od voska, gipsa i dragog kamenja.

Ambroise Pare (1510. – 1590.) je prvi koji je opisao umjetne oči i njihovo stavljanje u očne duplje. U njegovo vrijeme postojale su uobičajeno oslikane i emajlirane očne proteze od zlata, srebra i porculana. U njegovim spisima nalazi se još i naziv “ekblepharon” – umjetno oko s vjeđama, gdje je plosnata metalna opruga obujmljivala glavu i držala se ispred prirodnih očnih vjeđa (blepharon — grč. vjeđa).

U vrijeme Hazarda-Mirraulta, oko 1820.godine, staklene očne proteze izrađivale su se od stakla koje je obrađivano izbjeljivanjem olovnim oksidom. Procesom izbjeljivanja proteze su bile mekane, ali i hrapave, pa su se često događale iritacije očne spojnice (coniuctiva). U ono vrijeme to su bile jedne od traženijih i skupljih očnih proteza, a prodavale su se po cijeni od 20 zlatnika.

Ludvig Müller-Uri (1811. – 1888.) prvi je 1835. godine u Lauschi proizveo očne proteze od stakla, a 1868. godine u suradnji s drugim majstorima izumio je kriolitno staklo (cryolit) čime je stvorio odlučujuću prekretnicu u povijesti očnih proteza. Prednosti ovog novog tipa stakla ispunile su sve medicinske i optičke zahtjeve jer je kriolitno staklo lagano i otporno na koroziju.

Drugi svjetski rat onemogućio je daljnji izvoz njemačkih staklenih očnih proteza i sirovine za njihovu proizvodnju, pa je u Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskoj započela proizvodnja plastičnih očnih proteza od polimetilakrilata (PMMA).